Donosimo ekskluzivni razgovor s Hajdi Begović, glavnom koordinatoricom Hoda za život u Zagrebu.

Hod za život već se godinama održava u brojnim zemljama, a drugu godinu i u Hrvatskoj. Procjene broja ljudi koji je sudjelovao u Hodu variraju; procjene policije i procjene organizatora ne poklapaju se…

Ove je godine u Zagrebu, prema našim procjenama, na Hodu za život sudjelovalo više od 25 tisuća ljudi. Dakle, broj ljudi koji su hodali za život, obitelj i Hrvatsku u godinu dana se – udvostručio.

I prema brojkama policije i prema našim brojkama. Tome treba dodati i da se u Splitu već na prvom Hodu okupilo više od 10.000 ljudi. Jako me to raduje – to je jasna poruka da Hrvatska želi zaštititi život!

Kako tumačite sve veću potporu građana zaštiti temeljnog ljudskog prava – prava na život?

Ne samo da se udvostručio broj ljudi koji su došli Hodom poduprijeti pravo nerođenog djeteta na život, pravo žena na zaštitu i potporu države, već se povećao i broj volontera. Među volonterima ima puno studenata, ali i jako mnogo ljudi koji rade, imaju zahtjevne poslove.

Svi su se oni tjednima sastajali, pripremali Hod, koristili svoja znanja i talente za opće dobro. Mislim da svi mi sve bolje razumijemo da se trebamo založiti za ono što nam je važno, i s našim sugrađanima podijeliti naše stavove, iznijeti argumente u ozračju mira i ljubavi.

Ove godine su mnogi nakon Hoda radili analize. Svaka analiza lijevo-liberalnih krugova završila je zaključkom da je sve bilo briljantno organizirano te da je utrošeno puno novca.

Njihove komentare sam shvatila kao veliki kompliment, naročito zbog činjenice da iza Hoda stoje ljudi koji volontiraju i daruju svoj talent i vrijeme, a naknada im je ponos kad danas gledaju fotografije ili video tog veličanstvenog događaja! To je velik kompliment i zato što smo sve financirali donacijama ljudi kojima je zaštita života nerođenog i svakog drugog djeteta i njegove majke važna. Zato hvala svima i sve te analize su kompliment šutljivoj većini koja, kad odluči iskazati svoj stav, to čini veselo, dostojanstveno, s puno ljubavi za sve, pa i za one koji misle drugačije.

U raspravama na Facebooku nakon Hoda, neki su predbacivali što se hoda za nerođene umjesto za rođene, obespravljene, kojima je ugrožena egzistencija, koji mjesecima čekaju na preglede u hrvatskim bolnicama…

U tim raspravama prvo mi se nameće pitanje: “Čovječe, zašto ti ne hodaš za sve to što nabrajaš?” Tek nakon tog instinktivnog pitanja mogu se upustiti u objašnjenje svojih motiva i svog cilja.

Naime, mogu li uopće za ikoga drugog hodati ako je pobačaj nekima rješenje za sve probleme – za siromaštvo, za bolest, za one čija sudbina nije odrastanje u biološkoj obitelji, za premlade samohrane majke…

Način pročišćavanja rase od onih koji su drugačiji. Kad bismo barem unaprijed znali – tko će imati malu mirovinu i trpjeti siromaštvo u starosti ili u kasnijoj životnoj dobi teško oboljeti – možda bismo i njih mogli pravovremeno abortirati i spasiti ih patnji ovog svijeta!

Naravno, namjerno dovodim stvari do apsurda, jer mnoge stvari koje su se nekad činile apsurdnim danas su društveno prihvatljive. Da, pa tako ne čudi da su društva koja zagovaraju pobačaj, koja se hvale kako su “100 % slobodni od onih koji imaju Downov sindrom” – ona društva koja su ozakonila eutanaziju, pa onda i “milosrdno” ubijanje hendikepirane djece.

Dakle, mi ćemo hodati za temeljno ljudsko pravo – pravo ljudi da se rode, a onda neka oni koji su puni dobrih prijedloga na društvenim mrežama preuzmu i organiziraju hodanje za sve što im se čini važno – za one koji su već rođeni.

Uskraćujete li, hodajući za život, nekome pravo na izbor?

Osobno mislim da pravo na izbor svi imamo, no izbor se ne događa u ginekološkoj ordinaciji već puno prije toga. Ako znamo da oko 75 posto žena koje su napravile pobačaj kažu da su to učinile zbog ekonomskih problema ili pritiska okoline, nedostatka podrške – onda je jasno da većina njih ustvari uopće nije slobodna odabrati život.

To je tragedija društva.

Država mora osigurati ženama da nikada ne moraju s jedne strane životne vage staviti ljudski život i život svog djeteta, a s druge egzistencijalne probleme. Naravno, u današnje vrijeme kriteriji po kojima odlučujemo jesmo li materijalno spremni za dijete previsoko je podignuta. Tako ponekad u želji da djetetu priuštimo neki maksimum koji nam je društveno nametnut zaboravljamo na temeljne stvari, na ljubav i zaštitu ljudskog života.

Kako komentirate ovogodišnje medijsko praćenje Hoda za život?

Ove godine su mediji uglavnom korektno izvještavali o Hodu. Mislim da nitko ne može ignorirati ni jednu ideju ili poruku koju vam šalje 35 tisuća ljudi!

Na Hodu za život čuli smo najavu da će se iduće godine hodati ne samo u Zagrebu i Splitu, već i u Osijeku. Otkud ideja i planirate li širenje na još neke veće gradove?

Ideja o širenju postoji od prvog Hoda u Zagrebu. Želja je početak, no moraju se stvoriti i drugi preduvjeti. Najvažnije je naći ljude koji su spremni svoje slobodno vrijeme posvetiti organizaciji. Mislim da je Osijek spreman iduće godine hodati uz bok Zagrebu i Splitu!

U jednom ste nastupu rekli kako imate 41. godinu, čekate 4. dijete i da, kad ste prvi puta bili trudni, niste znali mnogo toga što danas znate o djetetu koje nosite.

Da, danas znam da je spol našeg djeteta određen kod začeća, da mu od 18. dana kuca srce, da su do 10. tjedna formirani svi djetetovi organi, bilježe se moždani valovi, da s 9 tjedana dijete ima otisak prstiju, da osjeća bol.

To prije nisam znala, jer mi nitko to nije rekao.

Danas nam ultrazvuk i odlične fotografije dokazuju, pred oči stavljaju istinu – da je to dijete.

I za kraj, kako se osjećate s odmakom od desetak dana od Hoda za život?

Osjećam se kao uvijek kad napravim nešto veliko, nešto dobro, nešto što radim iz srca! Osjećam se ispunjeno. Ponosna sam na sve volontere koji su tjednima nesebično poklanjali svoje vrijeme kako bi Hod uspio i bio ovako veličanstven.

A najveća  nagrada mi je poruka moje kćeri koja mi je nakon Hoda napisala: “Mama, ponosna sam na tebe, ti si mi poticaj!”

Izvor: Narod.hr