Hod za život, treba otvoreno reći, ne traži zakonsku zabranu pobačaja i nije nikakva konzervativna revolucija ni kontrarevolucija

Jučer je sa zagrebačkog Trga dr. Franje Tuđmana najavljen ovogodišnji Hod za život, manifestacija koja je i te kako poznata u svijetu i tek je odnedavno kod nas, a kojom se želi javno upozoriti na važnost života. Organizatori kažu da se to odnosi na život od njegova početka pa do kraja, s posebnim naglaskom na trudnice i djecu, koji su, budimo iskreni, na prvi pogled oličenje života samoga.

Lani se sudionike Hoda za život, kojih je bilo više od 15.000, htjelo isprovocirati antiokupljanjem i zaustavljanjem kolone. Ta je provokacija bila pažljivo planirana kako bi se napravila šteta Hodu za život, pa će ove godine policija valjda biti mudrija i zacijelo neće u isto vrijeme dopustiti prosvjed protiv kolone za život, čiji su hodači, prema nečijem planu, trebali u javnosti ispasti nasilni divljaci koji ne razumiju i ne prihvaćaju drukčije mišljenje.

E, upravo je o tome i riječ. Kako bi se u našem društvu “stvorilo” drukčije mišljenje, umjetno je stvorena i lansirana teza o nekakvoj “konzervativnoj revoluciji”. Nju su osmislili s lijevo-liberalnoga krila kako bi dobili protutežu u polarizaciji društva oko svjetonazorskih i ideoloških pitanja. Jednostavno im je bio potreban stalni partner za obračun i prepucavanje, a što su neki s druge strane častohlepno prihvatili i nakitili se tim kontrarevolucionarnim perjem umišljajući si da brane ni manje ni više nego nacionalne interese, a bili su, praktički, izmanipulirani. U obranu tih tobožnjih nacionalnih interesa stavili su i pravo na život, podižući ljestvicu svojih zahtjeva neprimjereno visoko za trenutačne hrvatske političke i društvene standarde, tražeći apsolutnu zabranu pobačaja. Hod za život, treba otvoreno reći, ne traži zakonsku zabranu pobačaja i nije nikakva konzervativna revolucija ni kontrarevolucija. Hodu za život na prvome mjestu je osvijestiti javnost da život počinje začećem i da svatko ima pravo na dostojanstven život do njegova prirodnog završetka. Hodači za život nisu nikakvi revolucionari, nego dio goleme šutljive većine koja je odlučila progovoriti i javno pokazati svoj stav. Ta šutljiva većina često je zaglušena bukom koju proizvodi glasna manjina, koja kao da počesto nije svjesna količine mržnje kojom hara po društvenim mrežama i javnim prostorom. No, ta šutljiva većina dobila je, primjerice, Domovinski rat, oslobodila Hrvatsku, a i na prvim demokratskim izborima glasala za pad komunizma… Ona nije nikakva “konzervativna revolucija”, izmišljena u nekom PR-ovskom laboratoriju, nego stvarna i živa Hrvatska, sačinjena od običnih ljudi koji svakodnevno žive svoje živote u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima, u svojim gradovima i selima. Zato će ove godine hodača za život zacijelo biti još više nego lani, jer se ta šutljiva hrvatska većina polako budi i želi osvijestiti i zaštititi ne neke apstraktne vrijednosti, nego one realne koje svakodnevno živi. A među njima je život, bilo to ili ne bilo po nečijoj svjetonazorskoj i ideološkoj mjeri, ipak na prvome mjestu.

Piše: Darko Pavičić
Izvor:  Večernji.hr